Šta je deklaracija o pravima žena, koji su njeni članovi? Kada je prvi put objavljen?

Deklaracija o pravima žena izdata je 1791. godine

Dana 5. decembra 1934. godine, pod vođstvom Velikog vođe Mustafe Kemala Ataturka, Turkinje su dobile pravo da biraju i budu birane. 5. decembar, koji se od tada obeležava kao Međunarodni dan prava žena, svoj temelj vodi iz Deklaracije o pravima žene i građanki na Olimpe de Guž iz 1791. godine. 5. decembra 1934. godine, kada su žene u Turskoj dobile pravo da biraju i budu birane, postojalo je 28 zemalja u kojima su žene imale ovo pravo, a 17 zemalja u kojima je to pravo ostvareno. Italija 1945, Francuska 1944, Belgija 1960, Švajcarska dale su ženama pravo da biraju i budu birane 1971. godine.

Članovi deklaracije o pravima žena:

Član I: Žene se rađaju slobodne i jednake su u pravima sa muškarcima.

Član II: Cilj svakog političkog udruženja je zaštita prirodnih i trajnih prava muškaraca i žena. Ova prava su; slobodu, imovinu, bezbednost, a posebno da se odupre ugnjetavanju.

Član III: Osnova svake državne vlasti počiva na jedinstvu muškarca i žene i njihovom prisustvu u naciji. (a€¦)

Član IV: Sloboda i pravda se sastoje u vraćanju svega što pripada drugome. Dakle, ne postoji granica za ostvarivanje prava na suprotstavljanje trajnom ugnjetavanju muškaraca. Granice treba urediti u okviru prirode i razuma.

Član V: Zakoni prirode i uma zabranjuju svako ponašanje koje može biti štetno za društvo. Sve što je dozvoljeno ovim zakonima, a što nije zabranjeno božanskim zakonima, ne može se sprečiti.

Član VI: Zakon treba da bude izraz opšte volje. Svi građani i građanke moraju da doprinesu formiranju zakona, bilo lično ili preko zastupnika. Svi građani i građanke jednaki su pred zakonom; treba podjednako biti primljen u sve činove, položaje i službe.

Član VII: Nijedna žena neće biti isključena iz ovih zakona. U određenim slučajevima, žena će biti optužena, uhapšena i zatvorena pred zakonom. Žene će, kao i muškarci, biti podvrgnute ovim zakonima, koji su konačni.

Član VIII: Zakon treba da nameće samo apsolutne, jasne i neophodne kazne.

Član IX: Sankcije zakona primenjuju se na svaku ženu koja je proglašena krivom.

Član X: Niko ne može biti krivično gonjen zbog osude, čak i ako je to opšta politika. Žena ima pravo da ode na vešala, kao i pravo na govorničku govornicu.

Član XI: Slobodno izražavanje ideja i misli je jedan od najvrednijih članaka ženskih prava, jer ova sloboda garantuje očinske veze očeva sa njihovom decom. Tako svaka građanka može reći „ja sam majka našeg deteta“ bez varvarskih predrasuda koje je primoravaju da prikriva istinu.

Član XII: Osiguranje prava žena i građanki pokazuje veću korist. Ovo uveravanje ne bi trebalo da bude privilegija onih kojima su data prava, već treba da služi interesima svih.

Član XIII: Doprinos muškaraca i žena vladinim i administrativnim troškovima je jednak. Žene doprinose svim obavezama i napornim poslovima, pa tako učestvuju i u dužnostima, radu, potražnji, časti i zanatu.

Član XIV: Građanke i građani imaju pravo da sami ili preko svojih predstavnika odlučuju da li su porezi obavezni. Građanke to prihvataju ako mogu ravnopravno da učestvuju u prikupljanju, korišćenju i trajanju poreza, ne samo na svojim imanjima već iu zvaničnim institucijama.

Član XV: Žene koje su jedno sa muškarcima u plaćanju poreza imaju pravo da dobiju informacije o finansijskim poslovima od službenog državnog službenika.

Član XVI: Društvo u kome prava nisu zagarantovana i podela vlasti nije utvrđena nema ustav. Ako većina pojedinaca koji čine naciju nije doprinela formulisanju zakona, onda taj zakon ne postoji i ništavan je.

Član XVII: Imovina zajedno ili zasebno je pravo oba pola Niko ne može biti lišen stvarnog naslednog dela naroda.

Рецент Постс

$config[zx-auto] not found$config[zx-overlay] not found